Call of Duty Multigqaming clan

Modern Warfare 2 prodaje se kao lud, no je li nova pucačina Infinity Warda zaista pravi fenomen ili se tu ipak radi o abnormalnoj količini hypea potpomognutog snažnom marketinškom kampanjom? Odgovore tražimo u našoj recenziji spomenute igre.

Tko se još sjeća prve Call of Duty igre? Epskog FPS naslova koji se prije šest godina doslovno narugao Medal of Honor serijalu? Eh, koliko je samo vremena prošlo, a koliko se toga u međuvremenu promijenilo. Iz Drugog svjetskog rata skočili smo u imaginarni sukob današnjice, a popularni CoD proslavio se na konzolama nove generacije. Sudeći po reakcijama publike, stvari su se iz godine u godinu kretale u pozitivnom smjeru da bi sve kulminiralo ovih dana kad je Modern Warfare 2 zabilježio najuspješniji izlazak jedne video-igre u povijesti industrije. Dakako, svemu tome kumovala je kontroverza koja se neminovno vukla uz tematiku igre, no ne može se reći da je Infinity Ward na vrh došao prljavim putem. Dapače, tim se istakao hrabrošću i brigom za detalje, te s pravom može biti ponosan na rezultat ovog apsolutnog hita.

Modern Warfare 2 izravni je nastavak na četvrti dio Call of Dutya. Priča se tako nadovezuje na događaje iz prethodne Modern Warfare igre te nas radnjom smješta pet godina poslije njih. Kroz uloge četvorice vojnika pratimo lov na ruskog terorista Vladimira Makarova koji se naumio osvetiti Amerikancima u ime pokojnog frenda Zakhaeva. Osveta ubrzo biva provedena u djelo, a specijalna vojna jedinica Task Force 141 primorana je na uzvraćanje udarca svim raspoloživim snagama. Njezine akcije odvest će nas do pokojeg iznenađenje i preokreta, a završetak igre ukazati na to da će se priča vrlo vjerojatno nastaviti nekom drugom prilikom.

Fabula u ovoj igri ima sporednu ulogu pa zagrijavanje igrača za nju nije baš najbolje odrađeno. Likovi po već ustaljenom običaju umiru kako bi se dobilo na ozbiljnosti priče, ali igrač nikada zapravo neće obraćati veću pozornost na njih, za razliku od konkurentskog Bad Company-a. No vjerojatno najveću zamjerku priče možemo prepoznati u kratkoći SP komponente koja ne traje dovoljno dugo da bi na pravi način dočarala težinu sukoba globalnog razmjera. Impresivna kampanja stoga ponekad nije dovoljno uvjerljiva, a s druge strane sveprisutno veličanje Amerike u više navrata može imati dosta odbojan efekt. Srećom, sve su to minorne mane koje u potpunosti bivaju zasjenjene kvalitetom akcije u samoj igri.

Novi Call of Duty unutar 18 misija SP kampanje odvodi nas na raznolike lokacije kao što su Afganistan, Sibir, Rio de Janeiro te Washington. Poprišta su to intenzivne pucnjave i napete atmosfere, a MW2 jednostavno blista u prikazu istih. Akcija koja se odvija na njima je fantastična, a uz ispeglanu grafičku prezentaciju i unaprijeđeni fizikalni model teško je ne uživati u svakoj sekundi igre, pogotovo kad svaka sljedeća scena ima tendenciju nadmašivanja genijalnosti prethodne. Misije su većim dijelom poprilično kratke, no leveli su otvoreniji, a zadaci raznovrsniji. Tome pripomažu i novi gameplay elementi – vožnja, civili, specifična oružja, štitovi te korištenje dvaju oružja u isto vrijeme. Definitivno treba istaknuti i savršeno pogođen balans između isključivo akcijskih razina te onih levela koje prelazite pomoću stealtha. Iako misije nisu toliko upečatljive i originalne kao u prvom Modern Warfare-u, sveukupna cjelina i dalje tvori jedno od najboljih SP iskustava FPS žanra.

Ovisno o težini na kojoj igrate, kampanja će potrajati 3 do 6 sati. Tipična CoD težina krasi i MW2, pa ćete s nekim misijama lako izaći na kraj dok će neke zahtijevati hladnu glavu već na regular težini. U rješavanju istih poslužit ćete se zapanjujućim arsenalom koji broji do sad najveću količinu različitih pucaljki u jednoj CoD igri. Trebat će vam neko vrijeme da ih sve upamtite i upoznate, no jednom kad usavršite zanat bit ćete spremni za novu razinu. A nova razina je

Značaj mrežne igre u Call of Duty serijalu oduvijek je bio ogroman. Njegova kvaliteta prerasla je u tradiciju, a nakon novog sustava exp. bodova i perkova uvedenog u prethodnoj Modern Warfare igri, multiplayer je stekao kultni status, poglavito među korisnicima X360 te PS3 konzola. Infinity Ward s novim nastavkom nije htio mijenjati već oprobanu formulu nego se odlučio za nadogradnju iste. Također, uočivši potražnju za kooperativnom igrom, razvio je novi Special Ops mod.

Spec-ops se sastoji od 23 misije u pet zasebnih grupa. Namijenjen je za dva igrača, ali može se igrati i solo, iako u tom slučaju svakako gubite na atmosferi. Napredovanje se vrši skupljanjem zvjezdica da biste otključali sljedeću razinu. O broju osvojenih zvjezdica ovisi težina koju odaberete, a u samim misijama obavljate razne zadatke na lokacijama iz SP kampanje te prvog Modern Warfarea, kao i na nekim potpuno novima. Spec-ops zamišljen je tek kao dodatna zabava uz SP kampanju te zapravo nema nikakve poveznice s njom, barem ne u smislu priče.

Druga, mnogo važnija MP komponenta, doživjela je, kao što smo rekli, blaže nadogradnje. Još uvijek se u radi o istoj onoj zaraznoj igri, iako je nekoliko elemenata izostavljeno ili promijenjeno. Opet su tu modovi kao što su DM, TDM, CTF, Search and Destroy i Domination, uz dodatak nekoliko novih kao što su Demolition (aktiviranje i obrana bombi) te igra iz trećeg lica (koja je sasvim suvišna, no eto). Mečevi se odvijaju na ukupno 15 mapa, a maksimalni broj igrača je 18, čak i u PC verziji. Sve su mape vrlo dobro dizajnirane pa na njima nikada neće biti gužve, a ako vam ni petnaestak mapa nije dovoljno, strpite se barem do prvog DLC-a koji je najavljen za početak sljedeće godine. Nadalje, level cap podignut je na 70, tu su novi perkovi i mogućnost nadogradnje istih na Pro verziju, kao i opcija za podešavanje 15 novih killstreak nagrada. Pohvalan novitet je i host migration koji omogućuje odabir novog hosta i prebacivanje igre na njega, što znači da mečevi više neće završavati ukoliko host nenadano napusti igru.

PC igrači strahovali su i bojkotirali zbog nedostatka dedicated servera, odnosno prebacivanja igre na novi IW.NET servis. Srećom, dotični ipak radi bez većih problema, za razliku od disfunkcionalnog GFWL programa, primjerice (dakle – moglo je i gore). Punkbuster je zamijenjen Steam-ovom VAC zaštitom, a matchmaking sistem koji je doslovno prenesen s konzola radi brzo i čini igru pristupačnijom gamerima koji nisu toliko vješti u mrežnim okršajima. Ali s druge strane, IW.NET isključuje podršku za modove, smanjuje broj igrača, onemogućuje organiziranje 'hardcore' partija i sl., što nikako neće pozdraviti okorjeli fanovi. Korak unazad za PC igrače je također izvjesna vjerojatnost da će se nove mape morati kupovati, suprotno tradiciji besplatnog preuzimanja. Sve bismo to još i prešutjeli da je cijena igre ostala standardna, no još uvijek nam nije jasno po kojem se principu Infinity Ward usudi ponuditi manje sadržaja u PC verziji za višu cijenu, ekvivalentnu onoj konzolaških verzija; kad se lijepo zna da su konzolaške igre skuplje jer Microsoft i Sony kao vlasnici platformi primaju određenu naknadu zbog licence. No PC platforma (nažalost?) nije u ničijem vlasništvu (iako Microsoft voli misliti drugačije), pa je povišena cijena PC verzije zapravo neopravdana, da ne kažemo nepravedna. Mizernih pedesetak kuna, ali u pitanju nije razlika u novcima već principijelnost tima kojega je u ranim počecima promovirala prvenstveno PC publika.

Engine je ostao isti, no dodatno je usavršen za još bolje igraće iskustvo. Već smo spomenuli kako su leveli otvoreniji, a treba nadodati kako je AI sukladno njima dinamičniji i manje predvidljiv. Fizika je također usavršena, što se posebno vidi pri bacanju granata. Grafički napredak stoji u većoj detaljnosti modela likova i brojnijim animacijama kretanja, baš kao i u naprednijem osvjetljenju. PC verzija izgleda znatno ljepše uz bolje sjenčanje i oštrije teksture, a razlike između inačica za X360 i PS3 nisu zamjetne. Dobra vijest je da se ni optimizacija nije previše mijenjala - mrvicu zahtjevniji Modern Warfare 2 moći ćete pokrenuti na starijim konfiguracijama i opet će izgledati pristojno. Konačni rezultat je jedna od najljepših multiplatform igara, te jedan od najljepših FPS-ova uopće.

Glatko izvođenje vizualne raskoši popraćeno je vrhunskim orkestralnim soundtrackom. Za isti je zaslužan veliki Hans Zimmer koji je u svojoj bogatoj karijeri skladao melodije na projektima kao što su Gladijator, Pirati s Kariba te Vitez tame. Kvaliteta zvuka jednostavno vam ne može promaći pa za nju imamo same pohvale. Još da je Green Day svirao u pozadini misija u Americi, Modern Warfare 2 bi bio orgazmičko iskustvo, no eto, nismo te sreće.

Šalu na stranu, ovo je igra koja se ne propušta. Mrziti je možete samo ako ste prljavi alternativac. Ili pacifist. Kakogod, odigrajte, uživajte. Ocjena govori sama za sebe. Ali prije nego pustimo odjavnu špicu „komentari, čestitke i pozdravi“, odgovorit ćemo vam na ono pitanje s početka recenzije, te se ujedno obračunati sa subjektivnim glorificiranjem igre od strane pojedinih individua. Dakle, pitali smo se je li Modern Warfare 2 fenomen ili je to hype? Odgovor je pak - oboje. Naime, MW2 je uistinu odlična igra, dostojan nasljednik, ako ćete tako. No tvrditi da je ovo igra desetljeća ili pak najbolja igra ikada jako je nezrelo i glupo. Štoviše, tužno je reći i da je igra godine, što bi značilo da se unatoč vapaju za originalnošću više cijene reciklaže nečega što je bilo najbolje u 2007. godini. I iznad svega, žalosno je reći da je Modern Warfare 2 najbolja igra ikada jer bi to značilo da je vrhunac virtualne zabave nešto tako jednostavno poput koncepta „ubij ili budi ubijen“, a čitava tvrdnja da su video igre umjetnost, zapravo besmislena. Nije nam namjera umanjiti vrijednost MW2, no isto tako ne želimo gledati kako se umanjuje vrijednost drugim, podjednako zabavnim igrama.